Ranko Simović

NE MOGU

 
Ne mogu da je dohvatim, a hoću.
Pružim ruke one sve kraće,
il ona nestane (kad mislim staće)
ko zvezda repatica noću.

 Ne mogu da je nađem, a tražim
i u mraku, na svim stranama,
ko zlatno gnezdo u granama,
kao istinu u veštoj laži.

 Izmiče uvek, nekako spretno:
baš tu je bila i namah nije.
Ne znam šta je od mene skrije,

 kako iščezne, neosetno.
A neko mi je u san šalje,
pa istim žarom tražim je dalje